Bleacherreport: Da li je Džoker stasao?


Prenosimo vam u celosti fantastičan članak koji je objavljen na internet sajtu bleacherreport.com:

Možda 2010. nije bila najbolja godina Novaka Đokovića. Nije je završio kao najbolji igrač na svetu i sa nekih turnira je neočekivano ranije eliminisan.

Možda nije najbolje procenio pripreme za prvu Grend Slem titulu u godini. Možda je, tokom prolećnih meseci, poslušao pogrešne savete Toda Martina u vezi servisa. A možda je, pred kraj sezone, poželeo da se ređe susretao sa Rodžerom Federerom.

Ali, kada se sve uzme u obzir, možda će kada se osvrne, na 2010. gledati kao na godinu kada je ispleo višebojne niti svog nesputanog talenta u jednu jaku impresivnu formu. I to će možda definisati trenutak kada je Džoker „odbacio detinjaste radnje“ i sazreo u jednog od najkompletnijih igrača u tenisu.

Lako je zaboraviti kakav je bio mladi Đoković kada je počeo da impresionira na teniskoj sceni. U profesionalne vode je ušao sa 16 godina, a dve godine kasnije, završio je 2005. godinu, kao najmlađi igrač u prvih 100.

Do kraja 2006. godine, osvojio je dve ATP titule iz tri finala i bio je najmlađi igrač koji je završio godinu u Top 20.

Isto je bilo i 2007: pet ATP titula, prvo Grend Slem finale i još uvek, sa samo 20 godina, najmlađi igrač u prvih 10 na kraju sezone.

Još dva vrha su osvojena 2008. godine, prva Gren Slem titula u Melburnu i titula na Mastersu u Šangaju. Te godine, Đoković je kao treći igrač sveta osvojio četiri titule u sedam finala, plasirao se u polufinale Rolan Garosa i Vimbldona, i osvojio bronzanu medalju na Olimpijskim igrama.

Još jedan ključni momenat u toj godini – crvena nit na putu ka zrelosti – bila je pobeda u plej-ofu Dejvis kupa koja je Srbiji obezbedila mesto u Svetskoj grupi 2009.

Nije bilo iznenađenje kada je 2009. godine mršav, brz, okretan, atletski građen, vispren Đoković, vođen strašću koja je pretila da eksplodira kroz grudi nakon svake pobede, protutnjao kroz 10 finala do još pet titula.

Odigrao je više mečeva nego bilo ko drugi (97) i ostvario najviše pobeda (78). Plasirao se u četvrtfinale, ili bolje na 19 od 22 turnira. Na svojoj omiljenoj tvrdoj podlozi, pobedio je 29 od 33 meča od Montreala u avgustu, zaključno sa dve titule za redom, u Bazelu i Parizu.

čak i na šljaci, Novak je savladao Federera u Rimu i bio blizu da učini isto protiv Nadala, u Madridu.

Tako je uplovio u 2010. na talasu uspeha, sa novim trenerom – Amerikancem Todom Martinom – i neke njegove prirodne, ali često neumesne, uzavrele reakcije su smanjene na minimum. Nagrada je bila pozicija između Federera i Nadala koji su godinama suvereno držali br.1 i 2.

Španac je bio na lečenju problematičnih kolena, kada je Džoker dokazao koliko su njegove namere ozbiljne, postao je svetski broj 2. Nešto kasnije te godine, kada se Nadal vratio na vrh rang liste, Đoković je bio iznad Federera ne jednom već dva puta u periodu između leta i jeseni. A ipak, gledajući njegove ranije uspehe, 2010. godina je više bila ravnomeran kas nego galop.

Konstantnost je bilo njegovo geslo: plasirao se u četvrtfinale ili bolje na sva četiri Grend Slema. Ali nakon što je osvojio titulu u Dubaiju u februaru, čekao je do oktobra i Pekinga na svoj drugi i poslednji ATP trofej ove godine. U Majamiju je prvi put eliminisan u prvom meču još od januara 2009., a kod kuće u Beogradu je predao meč četvrtfinala zbog zdravstvenih problema. „Prokockao“ je vođstvo od 2:0 u setovima protiv Jirgena Melcera u četvrtfinalu Rolan Garosa, a na Kvinsu je eliminisan u trećem kolu.

Međutim, Đoković je načinio prvi od nekoliko važnih koraka koji su njegovu igru nadahnuli sjajnim nijansama nekadašnje palete. Prekinuo je saradnju sa trenerom Martinom što pokazuje da je verovatno postojao problem u komunikaciji između Amerikanca i Đokovićevog dugogodišnjeg trenera Marjana Vajde. Novak je prokomentarisao uticaj saradnje na njegov servis. „Pokušao je da promeni moj servis, ali je sve to bilo previše komplikovano i sad sam se vratio starom stilu.“

Đokovićev servis nije bio na uobičajenom nivou, i kako je postajao sve manje pouzdan, sve više se gubila sigurnost u ostale aspekte njegove igre.

Veoma je zanimljiva statistika iz ovog perioda. Između prvog meča u Indijan Velsu i poslednjeg u Rimu, uspešnost njegovog prvog servisa je bila oko 50% četiri puta, 70% samo jednom, a broj dvostrukih grešaka u nekoliko mečeva je porastao.

Do Toronta, procenat nije padao ispod 68 u sva četiri meča. Do US Opena, u većini mečeva se kretao u rasponu od 60 do 70. Između Flešing Medouza i finalnog turnira u Londonu, imao je u proseku samo jednu i po duplu grešku u svakom od 29 odigranih mečeva.

Drugi važan momenat za podizanje samopouzdanja je bio baš na US Openu, u polufinalnom meču sa Federerom koji je ciljao sedmo finale u Njujorku. Đoković je nosio teret poraza od Federera na Artur Ešu u svakoj od prethodne tri godine i, kada je Švajcarac dobio prvi set 7:5, izgledalo je da će se ponoviti slična priča.

Ali, Novak je uzvratio iz svih oružja, za 6:1. Naredna dva seta su raspodeljena na isti način, a kada je Federer došao do dve meč lopte u petom, izgledalo je da je poraz neizbežan. Međutim, spasavanjem meč lopti Srbin je pokazao ono najbolje u sebi ispalivši dva sjajna direktna poena, jedan snažan smeč u bekhend ugao, drugi žestok forhend niz liniju.

Način na koji je ostvario pobedu je još impresivniji, nadigrao je Federera u dugoj razmeni udaraca (21), ostavši miran, udarajući svaku loptu u srce reketa, plasirajući skoro svaki udarac u uglove terena. Na kraju je primorao Federera da izbaci forhend u aut.

Izraz Srbina se menjao od zabrinutog, preko nepokazivanja emocija do slavljeničkog. Prevario je lošu sreću, dokazao se i pucao od samopouzdanja.

Iako ga je Federer pobedio u tri preostala meča ove godine, Džoker je znao da je napravio ozbiljan pomak. Objašnjenje kako je to postigao – još jedan korak u sazrevanju Srbina – dao je posle pobede u Njujorku: „Znao sam da moram da budem strpljiv i da previše ne trošim emocije, jer je to bio slučaj u prošlosti, kada sam gubio polet … [Federer] koristi nervozu protivnika. Oseća je.“

Ovaj put, Novak nije izgledao nervozan i pokazao je beskonačno strpljenje. Takođe je bio pragmatičan kada je priznao da je Federer ‘našao’ svoj najbolji tenis ove godine kada ga je pobedio u polufinalu završnog turnira u Londonu. Pred Đokovićem je bio još jedan važan posao do kraja 2010.

Plameno-crvena vatra patriotskog zanosa, koja se razbuktala još kada je pomogao svojoj zemlji da se plasira u Svetsku grupu Dejvis kupa, već je tri puta u 2010. godini izvukla najbolje iz Noleta.

Savladao je Sema Kverija i Džona Iznera za plasman Srbije u četvrtfinale. Zatim je posle Vimbldona, pobedio Ivana Ljubičića i Marina čilića za polufinale protiv češke. Samo nekoliko dana posle finala US Open-a, u Beogradu je uspeo da preokrene meč protiv svetskog br. 7, Tomaša Berdiha, što je bio poslednji korak do konačnog obračuna protiv Francuske u rodnom gradu.

Crvena boja Srbije, nasuprot plavoj boji Francuske, proizvela je kraljevski nastup Đokovića.

Bio je potpuno dominantan u prvom meču sa Žilom Simonom, što i nije bilo iznenađenje, protiv igrača koji se vratio posle povrede. Ali, protiv žestokog atlete i bombastičnog atomskog tenisa Gaela Monfisa, mnogi su očekivali teži posao.

Obojica su elastični kao indijske figurice od gume, sa rukama i nogama dužim nego što bi trebalo da budu i kretanjem bržim od divlje bujice. Obojica su šoumeni u duši i bili su u formi. Monfis je igrao u finalu Mastersa u Parizu samo mesec dana ranije.

Ali Đoković koji je imao za cilj da održi Srbiju u igri, bio je ozbiljan, fokusiran, efikasan i imao je samokontrolu. Nije trošio ni tračak emocionalne energije. Nije spuštao glavu niti je gledao ka nebu – što su poznati gestovi Đokovića. Bio je čovek sa ciljem, sa verom da će ga ostvariti.

Dok je Monfis hvatao loptu u padu, Đoković se držao osnovne linije i hvatao loptu u penjanju. Ubrzo je poveo sa 4:1 nemilosrdno napadajući forhendima u uglove kod osnovne linije, i bekhendima niz liniju na protivničkoj polovini terena. Dodajte fini drop šot i nekoliko lobova, i Francuz je bio uništen.

Đokovićev servis je bio kao u najboljim danima. U prvom setu, uspešnost prvog servisa mu je bila 82%, nije izgubio nijedan poen na svoj servis do sedmog gema i jedva da je napravio neku grešku za 6:2 u prvom setu.

Drugi set je bio skoro isti, Monfis nije imao odgovor na preciznu i prodornu igru Đokovića. Prvi brejk je došao relativno lako pri rezultatu 3:2, a drugi je Novaku doneo još jedan set, 6:2.

Monfis je krenuo u ofanzivu u trećem setu. Publika je pozdravljala poteze oba igrača koji su ono što rade, radili najbolje: ređali su se drop šotovi, kao metak brzi udarci na osnovnu liniju, široki udarci na bočne linije, ‘balet’ po širini i dubini terena.

Smirenost Srbina bila je narušena samo jednom, kada je Monfis konačno napravio brejk. Đoković je ispoljio svoju frustraciju lomljenjem reketa; to ‘pražnjenje’ mu je pomoglo da povrati fokus i još jednom je potvrdio svoju dominaciju.

Kada je Monfis servirao da ostane u meču, Đoković je čak preuzeo kontrolu nad publikom što sudiji nije mnogo puta pošlo za rukom do tada. Podizanjem ruke, pala je tišina, a i Monfis.

Na kraju, bilo je potrebno nešto više od dva sata da se pokaže kakav igrač je postao Đoković, njegovo novo strpljenje, njegova konstantnost, inteligentna kontrola i odustajanje od očajavanja. I, uzgred, nije imao nijednu duplu grešku.

Konačno slavlje je moralo da sačeka veličanstven nastup njegovog zemljaka Viktora Troickog, a onda je ekstrovertni Đoković znao kako da proslavi!

Taj Đoković je isti čovek koji je ušetao u O2 arenu sa povezom preko oka – posle problema sa kontaktnim sočivima prethodne večeri. On je čovek koji je veselo prošetao modnom pistom u Torontu. On je čovek koji je sa entuzijazmom obrijao glavu, na terenu, sa saigračima iz srpskog tima.

Ali, on je takođe čovek koji ume da kaže da protivnika „sluša svaka lopta“, koji govori srpski, italijanski, nemački, francuski i engleski, koji je osnovao novi ATP turnir u Beogradu da približi tenis mladim Srbima.

Sada je takođe igrač koji je kroz nekoliko ključnih trenutaka u svojoj 23. godini, naučio da istka svoje prednosti – bekhend udarac prav kao strela, drop šot kao pero, forhend dijagonalu, precizne udarce po celom terenu – u najjače i najbrže u tenisu.

Kaže: „U ovom trenutku sam, emotivno, samouveren, srećan i radujem se predstojećim izazovima.“ Ta zrelost i zadovoljstvo, spojeni sa paletom raznovrsnih udaraca kao dugine boje, će sigurno proizvesti drugu Grend Slem titulu u 2011.

Autor: Marianne Bevis

Podeli post