Nole AS godine u izboru magazina GQ

U izboru magazina „GQ“, u društvu veličanstvenih, kralja Džej Zija, šoumena Džastina Timberlejka, Džimija Felona i neverovatno privlačne Mile Kunis, našao se i Nole, koji je proglašen za Asa godine (Ace of the Year).

Fotografija Pegi Sirote objavljena je u decembarskom izdanju, a ispod možete da pročitate intervju sa najboljim igračem sveta i pogledate ekskluzivni video objavljen na GQ.com.



Neverovatan uspon novog teniskog heroja

Na stranicama „GQ“-a, jednog od najpoznatijih američkih magazina za muškarce, Novak je predstavljen u jednom od svojih najboljih izdanja – kako rečima novinara, tako i objektivom fotografa.

Pre godinu dana, tenis ovo nije očekivao. Tenisu to nije bilo potrebno. Tenis je već imao napisan scenario koji je bio sasvim zadovoljavajuć, ukoliko ste ljubitelj tenisa. Na terenu je stajao Rodžer Federer, najčarobniji i najuspešniji igrač kojeg je svet video, ali koji je lagano započinjao prirodni pad u karijeri, zagazivši u tridesete. Preko puta mreže stajao je Rafael Nadal, superiorniji od Federera u međusobnim susretima. Svakako mlađi, u svojim dvadesetima, uglađen i snažan kao grčka statua, ili barem preplanula replika grčke statue. Igrali bi jedan protiv drugog, Rodžer i Rafa, iskustvo protiv mladosti. Njihovo rivalstvo je bilo lepo i dirljivo; obožavaoci su birali strane, uvereni da gledaju najbolji tenis u istoriji.

Novak Đoković? Neko je morao da gubi od Federera i Nadala u polufinalnim susretima.

Nadal je protiv njega imao skor 16-7, 5-0 u finalima. Rodžer je vodio 13-6. Krajem 2010. godine, obojica su ga pobedili na završnom turniru sezone u Londonu. Imao je 23 godine i bio treći na svetskoj rang listi. Onda je pomogao Srbiji da prvi put u svojoj istoriji osvoji Dejvis kup i godinu završio nizom od dve pobede.

Sa novom kalendarskom godinom i sport se preokrenuo. Đoković je pobeđivao Nadala na travi, na šljaci, na tvrdoj podlozi, u Kaliforniji, Majamiju, Madridu, Rimu, Londonu i Njujorku. Pobedio je Federera u Australiji, Dubajiu, Kaliforniji – na tri uzastopna turnira – izgubio je od njega istorijski meč na Otvorenom prvenstvu Francuske u tenisu, ali ga je opet savladao na Flešing Medouzu. Rodžer i Rafa su kao i uvek delovali moćno, ali. Ali, Đoković je podigao tenis na viši nivo i više nije bilo važno koliko su ostali dobri.

Šta se promenilo? Đoković je u Monte Karlu, a neko mu dodaje telefon da odgovori na pitanje o neobjašnjivom. „Sazreo sam kao igrač“, kaže. „Sazreo sam kao ličnost. Znam šta treba da radim. Znam kako da se nosim sa svojim životom, sa svojom karijerom“, dodaje. Kaže da mu je režim treniranja isti kakav je oduvek bio. Radi sa istim trenerima koji ga treniraju godinama. Prešao je na ishranu bez glutena, za koju veruje da mu poboljšava disanje i sprečava alergije, ali ne pripisuje rezultate magiji hrane.

„Nisam bio dovoljno čvrst, nisam dovoljno verovao da mogu da osvojim još Gren Slem turnira, da budem broj jedan“, kaže Nole.

Zrelost, kaže. Tokom Vimbldona, kada se približio poziciji br.1, vreme van terena je provodio pokušavajući da privoli jednu vevericu da mu jede iz ruke, tvitujući o svom napretku. „Veverica mi je bila jedna od najbližih prijateljica u Londonu“, priča Novak. „Nažalost, nisam je video nakon što sam osvojio titulu, a želeo sam da proslavim sa njom“, šali se.



Takođe, na internetu može da se vidi snimak Novaka sa svilenkastom plavom perikom, kako imitira Mariju Šarapovu.

Imitacije su nešto čime se bavio kad je bio mali, nakon što ga je poznati trener Jelena Genčić izabrala za svog đaka, na isti način na koji je izabrala i Moniku Seleš. „Kao dete sam bio veoma kreativan“, priča Novak, „maštao sam o tome da imam po jedan udarac od svakog tenisera koji je u to vreme bio na vrhu. Agasijev ritern, Samprasov servis i odnos prema igri, Rafterove ili Edbergove voleje i forhend. To su udarci kakve sam zamišljao da i sam imam i onda bih imitirao te igrače. Tako je sve počelo“.

„Uvek se trudim da se bavim nečim što me opušta, što mi bar malo skreće misli sa tenisa“, kaže. Ono što najviše oduševljava kada ga gledate, ono što običnog gledaoca privlači, je činjenica da, i kada igra na najvišem nivou ikada dostignutom u ovom sportu, deo njega kao da i dalje funkcioniše na stepenu običnog čoveka. Nije okrenuo leđa svakodnevnim stvarima, nije opsednut samo takmičenjem i kovanjem planova o novim pobedama. Kada ubaci neverovatan udarac u teren, okreće se i stiska pesnicu, sa radošću i izrazom kao da je i sam, nalik nama, zapanjen time šta sve može da postigne.

Podeli post